♥Veliki Ujevac – raj za gljive

Letnji

Letnji vrganj iz Ujevca

Kad se krene iz Majdanpeka putem prema Kucevu i dalje prema Pozarevcu, stigne se najpre do Fabrike bakarnih cevi i ako na raskrsnici ispred fabrike skrenemo desno, put nas prolazeci pored zeleznicke pruge sa ponekim tunelom vodi do mesta gde gde se recicica Ujevac uliva u Pek. Tu pocinje makadamski put koji je nekad vodio do drvenog mosta ali most je davno propao, ostali su samo betonski nosaci na obalama kao uspomena, a put prelazi pravo preko reke. Ako je vreme suse i Pek je nizak, moze se preci na drugu obalu u visokim cizmama ako znas kud treba da ides ali danas to nije slucaj posto je voda blago zamucena i brza od poslednjih kisa. Ostaje znaci resenje da prelazim preko oborenog stabla koje su postavili lovci sto mi se bas previse i ne dopada posto je stablo mokro i kizavo a rukohvat nije nikad ni bio predvidjen, a to znaci da bi danasnja avantura mogla da zavrsi pre nego sto i pocne, gubitkom ravnoteze i nezeljenim kupanjem. Nije to nista posebno strasno jer Pek je tu plitak a nije bas ni hladno (pocetak oktobra) ali pokvarilo bi mi danasnje planove.
A moj plan za danas je da odem do zadnjeg terena uz Veliki Ujevac (za koji ja znam), izvidim da li su krenuli vrganji i uberem ako sta nadjem, a u povratku da ne idem nazad putem nego po sredini brda koje prate reku da probam da pronadjem jos koji lep teren. Najbolje vreme za ovu operaciju je  kad lisce popada sa drveca pa se daleko vidi kroz sumu, to jest moze se oceniti gde ima mahovine ali ni sad nije lose, pogotovo sto je dan lep, iznad krosanja plavi se nebo, nema vetra i nema oblaka. Uzimam dakle poterebne sitnice, obuvam cizme i stazom pored Peka dolazim do oborenog stabla, koncentrisem se, sirim ruke da poboljsam ravnotezu i malo po malo stizem do spasonosnih grana na suprotnoj obali i skacem na cvrsto tlo. Probijam se kroz gustis od siblja i visoke trave i izlazim konacno na put koji vodi do raskrsnice gde se sastaju Veliki i Mali Ujevac. Skrecem na levu stranu i zapocinjem putovanje od priblizno cetrdeset i pet minuta do pomenutog terena, nije bas malo, i zato za ovakve izlete treba birati lepe dane bez oblaka, bas kao ovaj, da nas na putu ne uhvati kisa.
Na pocetku puta uz Ujevac ima nekoliko lepih terena koje sada necu obilaziti jer bi izgubio dosta vremena, nego nastavljam putovanje uz potok jer se sad sasvim lako prolazi za razliku od nekih bivsih vremena kad je bio veliki problem kretati se ovim putem koji se na pojedinim mestima pretvarao u usku stazu prekrivenu kupinama i sibljem. Zbog eksploatacije suma napravljen je novi kvalitetan put koji se za sada dobro drzi ali i njega po malo ponovo preuzimaju trava i i nisko raslinje. Moje putovanje napreduje dobro, sunce je jos visoko na nebu i senke su kratke, crvene se na grmovima kupina poslednji ovogodisnji plodovi i korak po korak stize poslednja krivina ispred terena i dobro poznati kameniti geben. Biram mesto gde cu se najlakse popeti na teren, dosta je strmo i nezgodno pogotovo ovde na pocetku, uspuzem nekako i krenem na desnu stranu prema peskovitom i sljunkovitom delu. Ovaj teren zna biti izvanredno rodan ako se pogode svi potrebni uslovi, danas ne obecava previse posto sam vec stigao do polovine brda a nisam jos nasao ni jednu jedinu pecurku. 

Iz pocetnog peskovitog dela teren polako prelazi u gustom mahovinom obrasli strmi deo, pogotovo na levoj strani i malo po malo klizuci u cizmama uz strminu stizem do vrha grebena gde prakticno prestaje teren jer mahovina postaje sve redja. Da je ovo uobicajeni obilazak, sad bi poceo da se spustam prema putu i potoku ali posto mislim da se vracam preko  brda da bi pokusao da pronadjem jos koji teren za vrganje, resim da nastavim penjanje prema vrhu. Nedugo zatim, ugledam u liscu dobro poznati crveni sesir borovog vrganja a nedaleko od njega jos jedan. Neko je izgleda vec obisao ovaj teren ali nije zalazio u ovaj kraj terena na vrhu pa su “preziveli” vrganji u tom delu sume. Pregledam pazljivo taj ugao, nadjem jos nekoliko lepih mladih vrganja i krenem da se vracam polako preko grebena i priblizno sredinom brda vodeci racuna da odrzim pravac kretanja uz potok. Ovo sto danas radim nije bas pametno, nije dobro da covek sam, bez drustva i pomoci ako mu zatreba zalazi u nepoznate predele  gde nema signala za telefoniju jer nevolja za cas dolazi, ali dan je lep, vreme bez vetra i pravo je uzivanje polako se probijati kroz guste bukove grane ukrasene bojama jeseni i zasto onda pomisljati na probleme. 
Krivudajuci izmedju krupnih stabala, stizem do nizbrdice pa zatim nove uzbrdice zbog malog kanjona koji je u brdu urezao bujicni potok i nastavljam pod povoljnim uglom da se penjem na suprotnoj strani. Stizem do dela brda gde se napravio pregib i suma se proredila a pocinju da se pojavljuju i prvi grumenovi mahovine sto bi moglo da znaci da se otkriva teren. Podjem jos malo na vise, suma se sasvim proredi i otkrije se teren u svoj svojoj velicini i lepoti, sa gustim slapovima mahovine i utabanim stazama. Ovo mesto izrazito je skriveno i nedostupno i ako ima staza po terenu to moze da bude samo znak da su oni koji su ih  napravili imali jak razlog da dolaze ovamo to jest da je mesto posebno plodno za vrganje. Prodjem malo po terenu i pojavi se prvi a odmah za njim i drugi i treci vrganj, pravilo je inace da tamo gde nadjes jedan vrganj treba jako pazljivo razgledati okolinu jer oni obicno rastu u parovima pa i vecim grupama. Nastavljam istrazivanje terena i nailazim na blago zatalasani predeo sa debelim pokrivacem od popadalog lisca, stalno me prati osecaj kao da me neko iz nekog prikrajka posmatra, osvrnem se oko sebe i na udaljenosti od dva-tri metra primetim zuckasto-belog lovackog kera. Pokusam da ga dozovem da mi se priblizi ali on ne haje, drzi se svoga rastojanja. Mrsav je, rebra mu se poznaju i izgleda da je pticar, Ujevac je teritorija predvidjena za lovce i poznati raj za divlje zivotinje, mora da se izgubio u lovu pa sad pokusava da pronadje gazdu. Nastavljam pretrazivanje terena, ker me u stopu prati ali ne prilazi blize od zadate razdaljine. Senke u sumi, tisina i predvecerje te prisustvo ovog lovackog kera stvaraju neki poseban misticni ugodjaj kao da u tom casu nisu prisutne samo ovozemaljske sile na ovom malom prostoru. Produzim jos koji korak preko talasastog predela, osvrnem se ponovo i vidim da je ker nestao kao da ga nikad nije ni bilo, carolija trenutka se izgubi i sve se vrati u okvir ranojesenjeg predvecerja u sumi. Kad sve ide ovako glatko i bez problema, vreme brzo leti, senke se produzuju a dan se i inace dosta skratio, vreme je da se pomislja na povratak.
Silazim u korito potocica koji protice ispod terena i krecem polako u nadi da ce me dovesti do puta jer svi ti potoci koji se slivaju sa okolnih brda moraju na kraju da zavrse u najvecem a to je u ovom slucaju Ujevac. Nakon desetak minuta izlazim na put, ceka me jos pesacenje i prelazak preko oborenog stabla, umoran sam ali zadovoljan, povecao sam broj terena za jedan skriveni i nestvarno lepi u samom srcu divljine.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

WP-Backgrounds Lite by InoPlugs Web Design and Juwelier Schönmann 1010 Wien